(dedicated to and inspired by my best friend )
lude noći
još luđa jutra
natekle oči
za mene još nije sutra
treba se poći
no neće moći
kuća je daleko
a tkivo meko
glava još mekša
a svaka cura sve ljepša
dajte mi više piva, rakije i vina
dajte mi i amfetamina
neću da čujem ništa o kraju
pustite me da ostanem u raju
kako je lijep ovaj svijet
ovdje potok, ondje cvijet
kako je lud ovaj svijet
ovdje suza, ondje smijeh
muzika svira
u usamljeno srce dira
dajte mi nečega
da ne čujem ton nemira
više, više i više mi treba
al’ život ne da, ne da i ne da
curo, dođi, pleši sa mnom
curo, ne gledaj me tako prazno
u tvom srcu tamnom
isto raste čežnja, moja kazno
anđele jutra,
pokaži pijanici put iz prividnog raja
ne budes li – ići će do kraja
dajte konjaka, viskija il’ bijelog
samo ne komadića, molim!
dajte nečeg cijelog
nije htjela ruke moje, moju ljubav
nije dala srce svoje
a ja ludujem, ludim i izluđujem
ne znam više čime da se trujem
da osjetim da živim
bar samo sekundu prije nego umrem
otvaram oči
vidim nju kako pleše u prašini i dimu
kraljica je noći
čini mi se daje smisao svemu
svi smo mi iste pijane budale
gladne ljubavi, očajne u ponekom trenu
pod crvenkasto žutom lampom sve postaje luđe
i uvijek ista sirotinja uđe
u njezinu svjetlost iz mraka
i s licem na kojem je obicno žudnja
nestane iza najbližeg odžaka
postoji svjetlost
postoji nebo
postoje želje
al’ da’l je postojan ijedan dio mene?
ona pleše – da, jos pleše
kako je lijepo kad se nasmiješi
kako me ogrije sunce njene sreće
u sred mraka, dok gazim u smeće
ona je nijema, šarena ptica na izmaku noći
zabija kanđe u ponore moje svijesti
magija izbija kroz njene oči
ja oživljavam dok se ona u meni gnijezdi
vidim smisao u svemu
u besmislici i duboko u boci
u sred noći i na pomolu dana
kako je dobra ova duševna hrana!
živjela iluzija ispunjenih dana
živio bol zaraslih rana
