Tin Uljević: Ganutljive opaske

Prerano sam se rodio za ravnodušnost zemlje.
S vijekom moje duše umrle su gatke.
Našao sam istinu po svom srcu, a to je da su slatke
i patnje kad se u kutu mirna doma drijemlje.

Naučio sam ljubiti stvari sitne i nevažne.
I malenkost me o bitnom čaru uči.
Ja cijenim čašu vode i pogačice ražne,
a u dnu vode sna tek me oblak muči.

Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost
i nejasnoću, što je sunce od jasnoće.
Moja rijeka teče strujom zaboravnost,
daleko sam od kavge, tuče, zle riječi i sve zloće.

Od mene počinje era koja još ne poče.
Biti daleko, to je moja bit, i sebe skriti
u klupku borbe, mrtvac bez grobišne ploče
i bez potrebe, od milja, zna se, na se suze liti.

Ima pod mojom kožom predragog Narcisa,
jer suviše je strasan naslijeđeni Adam.
I moja usna slasni eter sisa,
na crni usud nikad se ne jadam.

Još ću na kraju voljeti vrline
i pravi čovjek mene će da divi.
Jer gade mi se pljuvačke i sline
i shvatam kad se prijateljski živi.

Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu.
Prekužio sam gnjev na vjerolomstvo.
Prostosrdno se čudim vandalizmu.
Ja bivam mlađi. Svijete, ja sam tvoje potomstvo.